2013-06-14

Govor pripremljen od Zvonka Springer, dipl. ing. iz Anifa sredinom travnja 2013., koji je bio    pročitan na:

Simposium o Masakrima u Bleiburgu (Bleiburška tragedija) i Viktringu (Vetrinjska tragedija) održanog dana 11. i 12. svibnja 2013. u Viktringu, Koruška – Austrija.

Poštovane dame i gospodo!

Veoma mi je žao što ne mogu prisustvovati Simpoziju s predavanjima svjedoka vremena, što zbog staračkih ali i tjelesnih slabosti. Unatoč tima neugodnostima želio bih doprinijeti moj prilog, kao svjedok vremena i preživjeloga marša smrti (Križni put) u svibnju 1945. U programu Simpozija piše, da sam pri bijegu prema «Vratima slobode u austrijskom Bleiburgu», preživio marš smrti unatoč mučenjima i prijetnjama za cijelo vrijeme hodanja uzduž bivše Jugoslavije.        

Priznajem da sam o Bleiburgu tek nešto čuo negdje u 1970-tih. Tada sam saznao da postoji «Bleiburški počasni vod», koji održava komemoracije na dan 15. svibnja na malenom polju s četiri jelke blizu mjesta Bleiburg, gdje su britanski tenkovi zaustavili tisuće hrvatskih bjegunaca pri njihovom bijegu na zapad. Britanci su tamo razoružali oko 40.000 hrvatskih vojnika, da bi ih potom predali njihovom bivšem neprijatelju. Od tih desetaka tisuća ratnih zarobljenika veoma ih je malo preživjelo marš smrti do Maribora. Tim činom su Britanci počinili ratni zločin te prekršili odluke Ženevske Konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima. Do danas Britanci se nisu o tome izjasnili niti ispričali Hrvatskom narodu.  

O tim sam događajima čuo glasine dana 13. svibnja 1945., kada je bitnica haubica stigla do Slovenj Gradeca. Ja sam tada bio časnik Hrvatskog Domobranstva u činu zastavnika. Bio sam dodijeljen 1. Domobranskoj bitnici u sklopu 2. Ustaškog Zdruga a čije su haubice od Ø100mm imale konjsku vuču. Zdrug se je počeo povlačiti iz Osijeka 13. travnja 1945. gdje je bitnica bila na više položaja u protekla četiri mjeseca. Stigavši 13. svibnja 1945. do Slovenj Gradeca bitnica je  zauzela položaj na livadi zapadno izvan toga grada. S toga položaja ispaljeno je više salvi na najveću moguću udaljenost od oko  8km sa nepoznatim ciljem na sjever preko brežuljaka i rijeke Drave. Na osnovu glasina saznali smo da su Englezi predali razoružane zarobljene Hrvate Titovim partizanima. Znali smo da se uzduž lijeve tj. sjeverne obale Drave nalaze vojne jedinice Bugara i Rusa. Osim toga nam je bilo poznato, da je most na Dravi kod Dravograda razoren.          

Slijedećeg dana tj. 14.  svibnja pokrenula je bitnica još nekoliko kilometara u smjeru Dravograda, da bi kod sela Pameče zauzela novi položaj. Položaj se nalazio na gornjem rubu nagnute livade uz sam rub šume u kojoj smo sklonili stotinjak konja i ostatak opreme. Zapovjednik bitnice i njegov zamjenik napustili su bitnicu poslije podneva bez najave pa sam tako ostao jedini časnik u našoj jedinici. U potpuno izgubljenoj situaciji predložio sam topnicima, da učinimo  topove neupotrebljivima. Iz topovskih zatvarača osobno sam izvadio udarne igle, koje sam bacio unaokolo u šumu. Kasnije negdje oko ponoći predvodio sam topnike natrag u smjeru Slovenj Gradeca da bi se predali u ratno zarobljeništvo Titovoj vojsci. U jutro 15. svibnja proveden sam u zarobljenički logor, koji se nalazio u bivšoj vojnoj kasarni u Slovenj Gradecu. Od toga časa pa sve do danas nisam više vidio niti jednog od mojih topnika. Povlačenje bitnice je trajalo 31 dan pri čemu smo prevalili put od oko 475km u 30 dana.

U kasno poslije podne 17. svibnja napustio sam zarobljenički logor u Slovenj Gradecu hodajući u koloni četveroreda a koja je bila duga oko 10 kilometara. U tom logoru bilo je oko 40.000 ratnih zarobljenika i to sami muškarci. Nakon 16 dana hodanja pod najgorim mogućim okolnostima, bez hrane i bez mogućnosti da što pijemo te uz stalnu prijetnju smrću, stigao sam u moj rodni grad Osijek 2. lipnja 1945. Na tom dugom maršu od samo 16 dana prešao sam oko 555km, od čega sam 495km hodao bosonog. Taj «put smrti» postao je za mene užasna mora u tijeku nastavka života. Nakon proživljenog marša smrti pretvorio sam se u fizičku i psihičku ljudsku olupinu. Izgubio sam više od polovicu moja polazne tjelesne težine. Veliko je čudo što nisam obolio od bilo čega. No moja su oba stopala ostale bez kože te su bila otvorena rana.

Nakon jednog tjedna u logoru na osječkom Zelenom Polju vratili su me iz Sremske Mitrovice ponovno u Osijek. Tu sam dospio u zatvor OZNA3 (Vojna tajna policija) u Tvrđi, gdje sam proveo daljnjih 23 dana. Ovdje su veoma točno preispitivali moj životopis kao i moj politički stav za vrijeme proteklog rata. Kasnije sam upućen u zarobljenički logor za časnike u Kovinu kod Smedereva, gdje sam proveo daljnjih 39 dana. Tek nakon Opće Amnestije od 3. augusta 1945. izašao sam iz logora te se vratio kao «slobodnjak» u moj rodni rad Osijek 15. kolovoza 1945. Taj sam grad napustio prije 124 dana. Događaji u tih četiriju mjeseca bili su bezuvjetno zabranjena tema razgovora kroz daljnjih četrdesetak godina. Nitko od mene nije išta saznao o tim događajima sve do moje teže nesreće 14. siječnja 1983. Tada  sam teško ozlijedio desno rame pa sam se zavjetovao, da ću o tim događajima ako mi ruka potpuno ozdravi. To sam i učinio započevši s pisanjem strojem početkom 1984.    

Do konca 1985. godine dovršio sam manuskript od oko 250 stranica pisanog na engleskom jeziku. Naslov engleskog teksta glasi u prijevodu: «Preodgajanje ili četiri mjeseca u životu mladog čovjeka». Oko desetak povjerljivih osoba pročitalo je moj rukopis od kojega sam napravio više kopija. U Jugoslaviji je spominjanje te temu bilo tada još uvijek po život opasno. Mene se više nije doticalo, jer sam primio austrijsko državljanstvo još 1973. Kopije moga originalnog manuskript poslao sam Institutima za Povijest Istočne Europe na Sveučilištima u Beču i Grazu. Taj je dokument od povijesne vrijednosti, jer opisuje u povlačenje Hrvatskih oružanih snaga (HOS u NDH 1941.-1945.) u svim pojedinostima. Zatim slijedi opis marša smrti hrvatskih ratnih zarobljenika, čije izvršenje je naredio Maršal Tito svojim podređenima. Pri toma je Jugoslavenska Armija i Titov režim počinili ratne zločine pa su se teško ogriješili o Ženevsku Konvenciju o načinu ophođenja sa ratnim zarobljenicima. Do dana današnjega se o tome nije išta govorilo niti  nastojalo objasniti počinjene ratne zločine pa i istrebljenje Hrvatskog naroda.  

U lipnju 1999. objavio sam knjigu na hrvatskom jeziku a koja obrađuje prije spomenuti dokument na engleskom jeziku. Vlastita je naklada od 1.000 komada ubrzo razgrabljena iako niti jedna knjiga nije osvanula u knjižarama diljem Hrvatske. Godinu dana kasnije sam objavio englesko izdanje knjige na osnovi «tiska po potrebi» također u vlastitoj nakladi. U obim objavljenim knjigama opisao sam svoja osobna sjećanja i iskustva u proživljenih četiri mjeseca 1945. koliko mi je bilo moguće - istinito i točno - nakon 40 godina od doživljenoga. Godine 2001. objavio sam obje knjige u web-obliku pa ih se može čitati ili tiskati po vlastitoj potrebi. U tu svrhu treba posjetiti moj URL (Homepage):

http://www.cosy.sbg.ac.at/~zzspri/

a u Indeksu potraži naslov 1945 - Povlacenje i Krizni Put i/ili

Bez Krivnje Izopcen ili Moj Krizni Put - 1945

Sva sam moja objavljena pisanja posvetio mojim sunarodnjacima mrtvim i živim, poznatim i nepoznatim, koji su učestvovali na hrvatskim Križnim putovima u 1945. Osim toga želio sam utješiti preživjele, da bi se mogli pomiriti sa svojim udesom, ako već nisu uspjeli sami objasniti ili ispričati svoje preživljene muke te stradanja svojim najbližima. Sve što sam objavio namijenio sam mlađim hrvatskim pokoljenjima, kako bi upoznali strahote i tragični udes vlastite djedovine, a koja nije uspjela sama razotkriti sve činjenice svojega preživljavanja.

Ne smije se zaboraviti oko sto tisuća Hrvata u sposobnoj muškoj dobi, koje su  okrutno uništili bez razloga i bez ikakve pravne osnove, da bi ih pokopali u mnogobrojnim i do danas nepoznatim grobištima pored hrvatskih Križnih putova. Godine 1945. hrvatski je narod brojao oko 3,2 milijuna duša. Po prilici jedna trećina toga naroda pokušala se je spasiti od «komunista» bijegom na zapad. Naročito gubitak mnogih tisuća muškaraca te duhovne elite u tijeku tragičnog svibnja 1945. predstavlja danas veliki manjak i vrsnu štetu za Hrvatski narod.

Republika Slovenija je popisala sve osobe kao žrtve 2. Svjetskog rata bez obzira na okolnosti i razloge smrti tih osoba. Osim toga su u Republici Sloveniji stavljena pod državnu zaštitu sva poznata i nepoznata grobišta. Napravljen je katastar grobišta s opisom mjesta i mogućeg vremena nastanka istoga . Hrvatski je Sabor odobrio rad dvaju odbora, koja su se trebala pozabaviti istim tim zadacima. No, na žalost, oba su odbora razriješena svojih dužnosti nakon veoma kratkog vremena od toga istoga Sabora. Zašto Republika Hrvatska nije u stanju učiniti isto do danas što je uradila Republika Slovenija još prije više godina? U Republici Hrvatskoj je nepoznavanje podataka umrlih Hrvata u tijeku 2. Svjetskog rata težak promašaj. Isto tako se ništa ne govori o progonu komunista «Kominformovaca» u 1948. kao o mukama pod kojima su živjeli i preživjeli logor na Golom otoku i dr.

Pokušaj negiranja povijesnih činjenica o opstojnosti Nezavisne Države Hrvatske (NDH) u 2. Svjetskom ratu onemogućava svako objektivno rasuđivanje stvarnosti te njenih posljedica na razvoj hrvatske povijesti u nedavnoj prošlosti. Buduća pa još sada živuća pokoljenja u Hrvatskog naroda morat će ipak jednom prihvatiti tu povijesnu istinu i stvarnost, da bi se spriječila svaka međusobna netrpeljivost i nedosljednost. U protivnom će slučaju to biti stalna prijetnja bilo kakovoj pomirbi a sve zbog nesuglasja među građanima Hrvatske. U konačno ostvarenoj vlastitoj i slobodnoj državi bit će to stalna prepreka sreći i zadovoljstvu Hrvatskog naroda.

Na kraju da spomenem još neka osobna opažanja. Najmlađi general u Titovoj Armiji Dr. Franjo Tuđman je, kao «otac» neovisne Hrvatske države, dao upisati u njen novi ustav, da je isti zasnovan na temeljima «antifašizma». Kako se može država pozivati na svoju demokratičnost, ako je njen ustav zasnovan na jednom od totalitarnih režima? Nebrojene tisuće mrtvih kao i mali broj živih moraju još uvijek nositi biljeg, da su: «Ustaški zločinci – Sluge okupatora – Neprijatelji naroda» pa za koje vrijede ona kobna osuda: «Smrt fašizmu – Sloboda narodu!» Kada će ti mnogi i potpuno nevini biti konačno rehabilitirani od Hrvatske države? 

Svi ljudi dobre volje čuvajte se čovječje okrutnosti i bezumlja. Budite na oprezu pr pojavi svake vrste totalitarizma te nepravednog izopćenja osoba iz ma koga bilo razloga. Moramo smoći snagu da oprostimo ali ne smijemo zaboraviti nanijete nam nepravde i progone.